U povodu nadolazeće manifestacije “Šopovi dani na Plivi” donosimo vam jedan od mnogih prikaza lika i djela Nikole Šopa koje je napisao istaknuti fra Ignacije Gavran objavljenom u listu “Svjetlo riječi”
Usred bezobzirne i nametljive bezvjerske propagande nakon I. svjetskoga rata pojavio se pjesnik koji je u svojoj knjizi stihova već u naslovu stavio Isusovo ime. I to nije bio neki šeprtlja nego istinski pjesnik, bosanski Hrvat Nikola Šop. Pokušat će prikazati njegov život, njegovu kršćansku poeziju, njegovu ljubav prema svome bosanskom zavičaju, i njegovu svemirsku poeziju, kojom je privukao na sebe pozornost u inozemstvu (u Engleskoj i Italiji).
Život. Nikola Šop rodio se u Jajcu 1904. kao sin mjernika. Dosta rano, kad mu je bilo osam godina, izgubio je oca, a nešto kasnije (1916.) i majku. Osnovnu je školu završio u Jajcu a gimnaziju dijelom u Banjoj Luci (I.-V. razr.) i dijelom u Beogradu (VI.-VIII. razr.), gdje su mu stanovali rođaci. Studirao je usporednu književnost i latinski jezik a nakon studija predavao taj jezik u Beogradu. Kad je 6. travnja 1941. Beograd bio iz zraka bombardiran, on je skočio s balkona iz zgrade koja se rušila. Tada je ozlijedio kralježnicu; posljedice toga osjećat će do smrti: hodat će sa štapom i na koncu oboljeti od višestruke skleroze. Umro je početkom 1972. Godine 1943. dobio je Antunovsku nagradu a 1970. nagradu Vladimira Nazora za životno djelo.
Šop je pisao mnogo. Brojni su mu prijevodi latinskih klasičnih pisaca (npr. Svetonija i rimskih pjesnika) a isto tako i prepjevi hrvatskih latinista (Marulića, Jana Česmičkog, Šišgorića, Đurđevića i dr.). Važnije su nam ipak njegove vlastite pjesničke zbirke od kojih ćemo spomenuti samo neke: Isus i moja sjena, Tajanstvena prela, Bosanska trilogija, Astralije, Nedohod, Osvajanje kocke, Tremenda.
Život je Šopa vodio kroz razne krajeve. Najjače dojmove ostavila je na njemu Bosna i njegovo rodno Jajce. U Beogradu ga je obrazovani sloj prihvatio i uvažavao. Među njima bili su Rakić, Dučić i Isidora Sekulić. Ondje se on, u beogradskoj crkvi, kamo je odlazio nedjeljom na misu, sastajao i s bosanskim franjevcima. Bio je cijenjen i u Zagrebu, no prilikom promjene režima g. 1945. i on je bio ugrožen: prijetio mu je izgon i zabrana objavljivanja a imao je poteškoća i sa stanom. Ipak, bio je ljudima potreban pa mu je M. Krleža dao zadatak da u Akademiji prevodi i prepjeva neke hrvatske latiniste.
Kršćanstvom nadahnuta poezija. Ni u ovom razdoblju svoga književnog rada Šop ne pjeva samo o kršćanskim temama, ali su one, čini mi se, najistaknutije. Privlače ga obične stvari, za koje su oči goleme većine ljudi postale ravnodušne i gotovo slijepe. To su najprije nežive stvari: vrata, krov, prozor, svjetiljka, namještaj, dim; to su, nadalje, životinje: pas-čuvar, magarad, volovi i (više od svega) pijetli; napokon, to su mali, bezimeni ljudi, nadničari, beskućnici, prosjaci, sluškinje. To je svijet s kojim Šop suosjeća, s kojim se poistovjećuje.
U taj skromni okoliš Šop uvodi Krista. On hoda između tih ljudi, tih i neupadan, kao jedan od njih. Pa što na njemu otkriva ovaj pjesnik? Otkriva dobrotu, samilost, razumijevanje, prihvaćanje. Nema na njemu nikakva posebna sjaja, osim njegove aureole (svetokruga) a i ona se pri dolasku u kuću vješa o klin. Taj Isus prihvaća ponuđenu sirotinjsku večeru, on čita novine, a Šop hoće da mu dadne napraviti odijelo, cipele i šešir. On mu pokazuje svoj grad i svoju Bosnu a kad se umorni vrate, on mu ustupa svoj ležaj.
Bilo je odmah ljudi (iz vjerničkih krugova), koji su bili osupnuti (Petar Grgec). Mislili su: to nije naš Gospodin, nego nekakav sasvim običan, iako pitom i dobar, čovjek, ali samo čovjek. Prirodno je bilo da su se i drugi (iz liberalnih krugova) požurili reći to isto: to nije Krist nego Isus kako ga vidi Ernest Renan (S. Vereš); rekli su da je Šopovo kršćanstvo maleno poput džepnog sata što ga Šop nosi u svom kaputiću (Isidora Sekulić); ukratko, da je to Krist kojega može prihvatiti i nekršćanin.
Što da na to reknemo?!
Šop je istinoljubiv čovjek i nije od praznih riječi. On za sebe uzima ulogu sjene, jer se ne osjeća dostojnim biti Isusov osobni pratitelj. Prilazi mu sa strahopoštovanjem. On pokazuje Isusa onakvim kakvim ga prikazuju evanđelja, npr. dok umoran u lađici spava, dok sudjeluje na piru u Kani, dok očima prati siromašnu udovicu pred hramom. Ima doduše jedan događaj, gdje je Krist zasjao u slavi – događaj na gori Taboru. Taj izuzetak opisuju tri prva evanđelja ali su ga doživjela samo trojica apostola pa i oni su o njemu za Isusova života šutjeli. Zar je onda pravo zamjeriti pjesniku ako, u neku ruku, oponaša način evanđelista? Usto pjesnik govori i o Kristu nazočnom u svetohraništu: ne radi se, dakle, o Kristu shvaćenom na Renanov način.
Možda je sablažnjivo što Krist čita novine. Sjetimo se zašto to pjesnik iznosi. Pri koncu pjesme kaže se da se pjesnik molio da se ublaži Isusov gnjev i da taj zli svijet (kako se očitovao u novinama) ne bi bio uništen nego nek se i dalje vrti naša zemlja mala.
S druge strane, Šopu su prigovarali da nije izvoran. Rekli su da se njegov način prikazivanja pojavio već ranije (oko 1900!). Radi se o francuskom pjesniku Francisu Jammesu (č. Žam), koji je pisao slično o Kristu i sv. Franji Asiškom.
To je dijelom točno ali još većim dijelom netočno. Šop je poznavao Jammesa i njegovo djelo, čak se s njime i dopisivao ali se ne može reći da se u njega ugledao. Oni su srodni ali međusobno neovisni. Kad poredimo Jammesove Franjevačke sanje (Le ręve franciscain, Paris 1927.) sa Šopovim pjesmama franjevačkog nadahnuća, osjetimo da ne može biti ni govora o ovisnosti.
Ljubav prema zavičaju i Bosni. Od triju glavnih mjesta svoga boravka, Šop je najmanje bio u Bosni, svega šesnaest godina. Ipak, ona se u njegovu osobu, pa i njegovo djelo, neizbrisivo urezala. Dojmovi zabilježeni u njegovim mladenačkim pjesmama odraz su njegovih iskustava iz rodnoga kraja; to još izrazitije vrijedi za njegovu prozu Tajanstvena prela. Spomenimo barem nešto od toga. U pjesmi Isus u posjeti kod nas pjesnik veli Isusu: O, ako me pitaš… / Koja je ovo zemlja? Kazat ću, o Isuse, / pa to je Bosna, ti to znaš. – S tugom je pjesnik opisao kako njegov gradić (njegovo Jajce) polagano tone pod naslagama zeleno-sive prašine, kao pod debelim slojem snijega. Ona potječe od neke čudne mahovine koja uspavljuje i sada nezaustavljivo guši sav život. Slična je priča o presahlom jezeru, opet iz jajačkog kraja, gdje je voda pobjegla a s njom je nestalo i ljepote – vila jezerkinja. Iako je sve to rečeno u obliku priča, one uvjerljivo pripovijedaju o zbiljskoj ugroženosti: to je stvarnost umotana u staniol.
Istaknimo još jedno djelo o Bosni iz vremena turskog osvojenja Bosne Bosansku trilogiju. Među opisanim likovima ističe se kralj Stipan, koji u zadnjim trenucima grčevito pokušava spasiti svoje kraljevstvo (prividno) šaljući osvajaču ranije uskraćeni danak. Još se jače doima nijemo protivljenje bosanskih stećaka osvajaču. No najsnažnije djeluje osoba fra Anđela Zvizdovića. Njega je Osvajač zaogrnuo svojim plaštem i time ga odlikovao; u turskim očima, on mu je time dao i posebnu vlast.
Zato ga Turci sada optužuju da se pohasio, da se uzobijestio i osilio. I sam je Mehmed na koncu u to povjerovao. Ali, napetost rješava sam fra Anđeo: dolazi, bez ičijeg poticaja, sultanu, vraća mu njegov dar s riječima: Vraćam ti tvoj svemoćni plašt i odmah odlazi. Tada sultan u punoj mjeri postaje svjestan fra Anđelove veličine i zapovijeda svojoj sviti: Vratite mi Vranđela, /vratite mi div čovika,/ vratite mi jedinog insana!
Pjesnik svemira. a) Kad se Isidora Sekulić osvrnula na Šopovu knjigu Isus i moja sjena, rekla je da je knjiga dobra ali da se pjesnik ne smije zaustaviti na postignutom. Od izražavanja osjećaja valja mu prijeći na područje misli i ideja.
Šop ju je, kako se čini, poslušao: od pedesetih godina on je započeo pjevati o svemiru, o astralijama (astra = zvijezde).
Taj prijelaz na novo područje bio je vrlo težak. Jer, nije se radilo samo o tome da se pjesmom prikaže nova znanstvena slika svemira, kako su to nekoć svojim znanstvenim stihovima učinili R. Bošković i njegov prijatelj Beno Stay. Trebalo je prodrijeti dalje od svemirske fizike, zaći u bit bića koja napučuju svemir. U to društvo treba uvesti i novog, preoblikovanog, čovjeka, od kojega je ostao sam duh. Sad se čovjek pa i druga srodna bića nalaze u svijetu bez dimenzija, u odajama bez prostora i vremena.
Kako se može općiti u tome novom svijetu koji je nepristupačan osjetilima? Jezik, ljudski jezik, ovdje ne dolazi u obzir. Bića u tome svijetu izražavaju svoja stanja nekakvim svjetlucanjem, lelujanjem, titranjem (kao da i to nisu osjetni pojavi!). I sad se pjesnik pita kako da izrazi ono što se ljudskim glasovima zvalo izvoli!? I on sam na koncu uzdiše: O stare stvari, kako vam je lako bilo prići!
Ovo su Šopovo nastojanje stranci (npr. W. H. Auden i neki Talijani) s priznanjem prihvatili. Domaći su, kako se čini, suzdržljivi; Branku Bošnjaku se taj svemirski izlet čini nekakvom pastoralnom pjesmom. Mnogi su spremni, ne zalazeći u dublju analizu, priznati golemu smionost ovome pothvatu. Čini mi se da se pjesnik upustio u rješavanje nerješivog zadatka pa će budućnost pokazati može li se nastaviti njegovim smjerom.
b) Šop se zamorio ovim pokusom pa se početkom sedamdesetih vratio starom prostornom iskustvu. I čitatelj osjeti olakšanje kad čita njegovo Osvajanje kocke.
Sad će se poneki čitatelj upitati: a što se to može reći o kocki osim da je dio prostora zatvoren sa šest jednakih kvadrata? Ipak, Šop je o njoj napisao pjesmu od šezdeset zanimljivih stranica! On se s kockom bori, osvaja je, s udivljenjem i strahom nailazi na njezin brid pa onda na uglove… Sve se završi s njezinom suprotnošću, s kuglom, uspinjanjem na nju, suočen s trajnom opasnošću da se oklizne u ponor.
Zbirka Tremenda nosi podnaslov Spjev jeze i grozote i to je ujedno najbolje tumačenje ovog latinskog naslova. Ta poema ne opisuje svemirske doživljaje ali je ipak nekako i od drugoga svijeta. To je suprotstavljanje ljepote ženskoga tijela njegovu kosturu. Kao što leptiri oblijeću oko svjetla, tako i ljudi, začarani, srljaju prema ljepotici, slijepi i gluhi za sve ostalo: leptiri udare o staklo a ljudi ovdje o kostur.
Nekoć je Šop u kratkoj pjesmi Nevinost prikazao privlačnost ljepote sa stidljivim ustručavanjem i, rekao bih, sa strahopoštovanjem. U ovoj drugoj poemi (96 stranica) ljepota se pojavila s grubom otvorenošću. U prvoj pjesmi doživimo trijumf duševnosti, u drugoj čistu tjelesnost, opsjednutost putenošću. Šop je uspio prikazati razliku: uzvišenost jednog i niskost i bezumlje drugoga.
Šopovu pjesničku veličinu osjetili su i naši najbolji pjesnici. Tin Ujević je njemu jednom priznao: Govore da sam ja velik pjesnik, ali Vi ste najdražesniji pjesnik u hrvatskoj literaturi. A onaj majstor savršenog pjesničkog oblika, Dobriša Cesarić, ovako je oslovio našeg pjesnika: Znaš, Šope, ja sam ton, a ti si riječ. Tko da se ne prisjeti riječi sv. Augustina koji je upotrijebio iste poredbe o sv. Ivanu Krstitelju i Kristu: Ivan je glas (vox) a Krist je Riječ (Verbum). Vidi se kakvu je laskavu pohvalu izrekao Cesarić, iako on (po svoj prilici) nije znao za Augustinove riječi.
