|
Isus u posjeti kod nas
I. O Isuse, kad dođeš, u koliko bilo sati,
u naš propali i opustjeli dom,
dobrodošlicu tebi ću zapjevati,
skupa sa svojom vedrom sestricom.
Pjevajući, od tvoje blizine sva bijela,
iznijet će ona preda te so i kruh.
Po starom običaju naših sela,
kada im u kuću stigne mio duh.
Tada će te moja sestrica odvesti
do skromnog jela, koje krasi stol.
– O Isuse dragi, izvoli samo sjesti
i odložiti svoj šešir i oreol.−
Tako će ti ona reći i nato će
stati preda te, u svetom bolu.
I puna čiste, nebeske samoće
o klin će objesiti tvoju aureolu.
Neka nam svu noć sija, mjesto uljenice,
koju palimo pred svaki mark.
Od sjaja ćemo kriti svoje lice,
Tako će njen blijesak biti jak.
II. Poslije ćemo te povesti u dvorište, noseći
Ispred nas tvoje aureole žar.
I pri toj, od nebeskog sjaja svijeći,
Pokazat ćemo ti pusti naš hambar.
I staje prazne, u kojima se suše
Otkosi davni, ko cvijeće na groblju.
U ponoći tu dođu mrtvih konja duše.
Čuješ ih kako nevidljivu zob zoblju.
Pokazat ćemo ti I stado magle bijele,
Koje se provlači kroz živicu svježu.
O Isuse, to naše ovce izgorjele,
mrtve dolaze I u tor liježu.
Onda ćemo konja jedinog upregnuti,
Da te provozamo kroz naš mali grad.
Nad njim se nebo nisko uvijek muti.
Pod njim prigušeno tutnji vodopad.
Ako me upitaš, dok naše staro kljuse
Bude plašila kraj puta šaš:
– Koja je ovo zemlja? – Kazat ću:
O Isuse, pa to je Bosna, ti to znaš.
III. A poslije, kad i pijetlima bude sneno,
osjetit ćemo kako tvoja glava
spušta se čas na moje rame, čas na
njeno,
I silno nas obasjava.
I u to doba zemaljskih kasnih sati
pjevat će ti moja sestrica blagim glasom.
O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati,
izmoren konja tromim kasom.
I koji put, kad magla bude snježno
sipila na tvoje sveto ruho,
stavit će ti na glavu, sasvim nježno,
oreol, koji ti je pao na jedno uho.
|
|
Mrtvi mlinovi
Što ukoči ljuljanje mog mlina?
Ko srebrna lepeza smrznut je mlaz.
Iz sna dubokog probudi me tišina.
Ni kap da kane u jaz.
Šta li to pred mojim oknom gori?
Otvorih prozor. Borovi čuvaju noć.
Sve je pusto i bijelo, i samoća me mori.
O gugo, dugo mi više neće niko doć.
Pred zoru ko da sam čuo pjesmu anđela.
Iziđoh u prah srebrne polutame.
Pred vratima kup slame i prosuta zob.
A dalje, dok vidim, u snijegu stope same.
Tko je to noćas, a da se nije svratio,
Prošo neznano kraj kraj mog mrtvog mlina?
Tko je to bio, da su još i sada
Tako pognute brezei svečana tišina?
Balada o školskoj klupi
Gdje li je ona stara školska klupa.
U mastilu crnom i rezbarijama.
I drug moj s kojim sam sjedio skupa.
I drugi, u drugom razredu pred nama.
Da mi je, ko u ona vremena,
Da sjednem u raskliman joj sklop.
A profesor, nagnut, nad mnoga imena,
u tišini i moje da šapne: Šop
I ne znajuć da svi gledaju na me,
Znasesen bih bio u svoje snove.
Moj drug bi me tada tako u rame:
Zar ne čuješ? Ustani, tebe zove.
O kako bih opet izašao rado.
I uzeo spužvu i kredu na stolu.
Pa makar mi isti onaj račun zado
I reko pred svima: Ti nisi za školu.
O daje to sada, spustio bih kredu.
Sav sretan što ću u klupu opet sjesti.
Ali već sutra ne bi me bilo u redu.
Otišao bih za kovača na cesti.
Tamo gdje kroz onu kolibu staru
varnice sikću i mješina duva.
Gdje nakovanj grmi, a na žaru
Uz rastopljen sjaj se večera kuva.
Zašto sam ipak ostao zaveden
U želji da veliki gospodin postanem.
Sad bih već znao da skujem oklop mjeden.
I koplje, i štit, i blistav šljem
|
